Turska je ogromna zemlja koja jednostavno ne stane u desetak kartica teksta. Zato ćemo je mi polako osvajati... Korak po korak... bit ćemo uporni i radišni.. neovisno o tome koliko za to treba vremena i truda...
Svi gradovi u Turskoj se razlikuju između sebe po načinu na kojem se život odvija u njima. Jednaki su po gostoljubivosti, srdačnosti, mudrosti koja se skriva u svim gradskim porama. Još su jednaki po tome što ćete i u Bodrumu kao i u ostatku Turske, shvatiti da je gost svetinja. Ni jedan domaćin neće dozvoliti da odete nezadovoljni. Vaše zadovoljstvo je razlog njihovoj sreći. Nadam se da ćete se složiti da su Turci majstori za užitke. Njihov urođeni hedonizam, od njih samih je napravio perfekcioniste koje znaju, mogu i hoće svom gostu ugoditi.
Putopisi najčešće u svom sadržaju imaju točke kretanja i sve zvanične podatke o određenom području. U ovom napisu takve podatke nećete dobiti, ili ih budete dobili „na kapaljku“. Kad putovanje traje sedam dana „lovite“ sve što se moće „uloviti“, a kad za percepciju i promatranje imate devedeset dana – utapate se u doživljaje. Živite putovanje.
U ovom slučaju kaliedoskopsko putovanje vodi vas u Tursku.
Ako ste ovog trenutka sklopili obrve u obliku galeba – griješite! U kolektivnoj
svijesti Ilirskog poluotoka Turska izaziva puno upitnika. Nedvojbeno, ako nikad
niste kročili ni u Istanbulu, skepsa je osjećaj koji vas obuzima. Oni koji su
jednom stali na tursko tlo, stalno imaju potrebu vraćati se u zagrljaj te
zemlje. Velim zagrljaj, jer prvi kontakt je sličan onome kontaktu koji majke
ostvaruju sa svojim prvorođenim djetetom.
ZASEBNI SVIJET U ZNAKU KORNJAČA
Od Bodruma, preko Marmarisa stiže se u Daljan. Put je relativno iscrpljujući i relativno dug. Od Bodruma do Marmarisa prevalite jednu planinu dinarskih dimenzija. Nakon toga se opet vijugavim putem spuštate u Daljan, kao u školjci. More, kao dječja ručica uvuklo se u ovo mjesto i napravilo je prirodni prostor za razmnožavanje kornjača. Jako dugo su prirodnjaci, po uvijetima koje pruža smatrali da je samo Galapagos jedini pogodan prostor za mrijest velike morske kornjače. Tijekom 60-tih se pokazalo da zaljevčić gdje rijeka Daljan (Dalyan) utječe u Sredozemno more je isto tako prostor gdje skoro preko cijele godine, čim sunce zađe, iz mora izranjaju ogromne kornjače. Cijeli Daljan je podređen kornjačama. Od centralnog trga do same periferije. Turistička sezona u Daljanu, a skoro i u cijeloj Turskoj traje 11. mjeseci. Sredinom siječnja počinje velika obnova i osvježavanje, da bi početak veljače svi turistički kapaciteti bili ponovo u funkciji.
Na centralnom trgu nalazi se jedna ogromna kornjača. Do kornjače vode svi gradski putevi i puteljci. Na znamenitim pješčanim plažama, gdje kornjače polažu svoja jaja, može se stići na više načina. Naravno, sva okupljanja za polazak su kraj kornjače na glavnom trgu. Od tamo grupe kreću do obližnje rijeke, koja je skoro obrasla u turstiku i šaš, pa specifičnim duguljastim brodicama na vesla, koje izrađuje domicilno stanovništvo, oko sat i pol putuje se do plaže. Vodič kaže da ne rabe motore iz ekoloških razloga. Brda kroz koja prolazi rijeka su monumentalna. Naime, na visini iznad 50 metara u samom brdu isklesane su grobnice. Vidljivo, po izgledu, veličini i patini, odavno su tamo i stražare iznad prekrasnog krajolika. Brodar o njima ništa ne zna. Bar tako kaže. Kasnije, nakon ove pustolovine, u turističkom uredu sam saznala da su to stare rimske grobnice koje su važna znamenitost Daljana, no da su kornjače najvažnija odlika po kojoj su poznati.
Brodica ide polako, pa se golim okom može vidjeti cjelokupno bogatstvo rijeke za koju svi brinu da ostane čista i netaknuta. Putovanje brodicom košta 12 američkih dolara. Postoji i put kojim automobilom možete doći do plaže, za otprilike desetak minuta vožnje. Cestica nije asfaltirana i daleko je od brze ceste, ali je korisna i ne iskače iz krajolika. Osigurani parking vas dođe isto 12 dolara. Toliko košta i ulaz na plažu, koju morate napustiti najkasnije do 19 sati. Nigdje nisam srela toliko „nevidljivih“ redara. Nećete ih ni primjetiti ukoliko ne poduzimate raznorazne radnje za otkrivanje toliko važnih kornjačinih gnjezda ( ukoliko počnete kopati po plaži.. dječjom lopaticom, rukama, novinama i sličnim igrarijama uniformirana osoba će vas opomenuti i to samo jednom, drugi put će vas iznjeti sa plaže 😊 )
Bilo kakvo kopanje po plaži je zabranjeno, čak i dječjim
igračkama ! Nema ni zatrpavanje u pjesku, ni preglasne glazbe. Ako ste pušač,
na ulazu dobijate svoju pepeljaru i kanticu za smeće. Uz osmjeh vas zamole da
otvorite ruksak, koji je i onako jednom već prošao pored detektora za metal.
Ako vas ne privlači mir, more i pjesak, na samom ulazu imate nekoliko kafića
koja nude osvježavajuća pića. Pored ovih napitaka tu možete dobiti sve vrste
piva, te jednu specifičnu domaću rakiju, koju oni nazivaju jeni-rakii (yeni
raki). I to je sve. Možete mirno razgovarati sa sugovornikom, skoro kao da ste
sami.
Kornjače skoro nitko od gostiju ovog grada nije vidio. Na trenutak, kad su redari počeli moliti goste da se pokupe i odu, pomislila sam da je to samo jedan od marketinških trikova, za koje su Turci majstori nad majstorima, s kojim su uspjeli navući novce u ovom relativno zabačenom gradiću, jer on po svojoj infrastrukturi nema izgleda parirati puno većim i lijepšim gradovima na turskoj obali. Jednostavan je, tih, nekako povučen, kao mlada prije prve bračne noći. Nema pompoznih zabava. Noćni život je miran, ali – imate gdje otići. Grad je pun ljudi, no kao da su svi oni utonuli u nekakvu mirnoću, neopisivu riječima.
Bezbroj akčilnica ( to su nacionalni restorani u kojima se
hrana uglavnom priprema pred vama), pokretni kiosci sa svim i svačim, ogroman
dječji park pristojno osvijetljen, ali ipak primjeren i za mlade ljubavne
parove i njohove romantične šetnje. Nikako za ludi noćni provod. Definitivno,
raj za obiteljsko ljetovanje i bijeg od užurbanog tempa života.
Samo što sam počela razmišljati o tome kako sam protratila 2-3 dana jer nema šanse da nekoga nagovorim, potkupim, uvjerim... da mi je jako važno da vidim kornjače – sin i kćer vlasnika hotela donjeli su mi večeru. Kako nisam bila gladna, zatražila sam samo čistu kavu i pozvala ih da mi se pridruže. Nisu previše oklijevali. Uz kavu sam ih zamolila da mi naprave završni račun i najavila sam odlazak slijedećeg jutra.
NAPOKON KORNJAČE
Moje nezadovoljstvo je vjerojatno bilo preočito, pa su me pitali što ne valja i gdje su pogriješili. Kad sam naširoko objasnila svoje nezadovoljstvo, predložili su mi da ostanem do idućeg povečerja i da će oni nešto smisliti. Nisam se previše nadala, ali – smislili su. Na doručku su mi samo javili da se trebam javiti u 17 sati u ured direktorice. Vrijeme nije nešto pretjerano žurilo. Trebalo je utući dan do popodneva. No, kad je došao trenutak javila sam se u ured direktorice. Vlasnikova kćer, Sevim, obućena u biciklističke hlače i majičicu ( do tada je bila non – stop u odjelu), zamolila me da cijeli ruksak ostavim u njenom uredu. I novčanik, i cigarete, i dokumente, i fotoaparat i sve... Nije mi običaj biti poslušna, no ovaj put je znatiželja bila jača. Presvukla sam se u tamnu majicu i tajice i vratila sam se u ured. Spremna za novo iskustvo krenula sam za njom. Hodali smo više od dva sata. Kao u labirintu. Po prostoru bez puta i putokaza, kroz nekakvu šumicu. Velika voda se već vidjela. I žičana ograda. Plaža je bila prazna.
Čak su se i čuvari raspoređivali sa vanjske strane i polako su se pretvarali u „žive kipove“. (Kasnije u razgovoru sam saznala da plažu čuva i policija i vojska i da po noći imaju pravo pucati bez upozorenja ukoliko se približiš ogradi.. navodno svugdje po regularnom putu su upozorenja da se područje mora napustiti do 19.30 po njihovom vremenu). Sevim i ja smo zalegli u jednom grmu i nismo se micali. Sunce je zaranjalo u more sve dublje i dublje. Pretpostavila sam da je devet sati već prošlo. Mi smo samo nepomično ležale. Jako brzo je pao mrak, a i more se potpuno umirilo.
Čini mi se, samo sekundu prije no su mi se oči same počele sklapati, sitni valovi su mi se zalelujali pred očima. Prestala sam disati. Iz mora, kao pod komandom, počele su izlaziti kornjače. Ogromne! Barem 10 puta veće od onih koje sam ja vidjela. Hodale su dostojanstveno. U mraku sam im mogla vidjeti sjajne blage oči. Nakon nekoliko metara, stale su i vjerojatno zaspale. Kad se neko vrijeme nisu micale, Sevim me je dotaknula i bez riječi dala mi je znak za polazak. Vraćale smo se istim putem – kroz bespuća, kao duhovi. Šutjeli smo do hotela. Šutke smo se i razdvojili u hotelu. Čim sam ušla u sobu došao je recepcionar i donio vrč kave. Veli Sevim ga je poslala. Pored vrča je bila i cjedulja – „Nemoj nikome reći, da one i dalje mogu dolaziti !“.
U tom trenutku sam shvatila da je Daljan grad prekrasnih ljudi. Podjednako topli i ljubazni, kao i svi ostali u ovoj zemlji. Nisu pretihi, samo prebrižni. Kao da im je Svevišnji ostavio zadatak da brinu o prekrasnim, velikim, rijetkim bićima. Još dugo sam razmišljala. S kornjačama u mislima u cik zore sam i zaspala. Slijedeći dan Sevim nije bilo. Adnan, njen brat, vratio mi je ruksak. Ostala sam još dva dana. Išla sam samo na jednu plažu, vraćala se po stazama i dodirivala pjesak po kojem su kornjače hodale.
Kao da sam dodirivala njihove dodire.
Anastazija Cako
0 Коментари